Totalbike bicikle i delovi za bicikle

Danja Drndarski iz Beograda

Sve je počelo davne ’99 kada je Beograd još uvek mirisao na avione i bombe, kada su ljudi u stresu osluškivali svaki šum, godine kada sam ja imala samo 3 godine. Tog leta u našu kuću se, za mene potpuno iznenada, uselio zeleni gorostas. Visok, sjajan i lep, sa ogromnim točkovima i velikim crnim zvoncem. Rekli su mi da je to tatin bicikl, a ja nisam shvatala da li je to tata mog malog crvenog bicikla (za koji još uvek nisam stasala) ili tek neki rođak iz daleka.
Nedugo zatim novi stanar je dobio sedište, malo, šareno, samo za mene! I ljubav je počela…
 
Tata i ja smo jezdili gradskim ulicama i zelenom oazom Ade, kao i sivim pločnikom Novobeogradskog keja. Uživala sam posmatrajući prolaznike i predele iz mog udobnog sedišta. Tu i tamo bacala bih pogled nadole i posmatrala kako se točak lagano okreće dok moje nogelepršaju okolo.
Godine su prolazile i svakog proleća obuzimala bi me ista radost i uzbuđenje izazvano lepim danima kada bismo ponovo sedali na leđa našeg zelenog dvotočkaša.
 
Prebrzo, činilo mi se, morala sam da pređem na moj dečiji bicikl, jer sedište beše već premalo za mene. No, uteha nije bila daleko. Došao je o taj dan kada smo moj zeleni prijatelj iz detinjstva i ja samostalno zaplovili stazama grada. Od tada smo nerazdvojni.
Priznajem, dešavalo nam se svašta.
 
Nekada ga je bolela prednja, nekada zadnja guma. Tada bismo, ruku pod ruku, zajedno tražili pomoć. Bilo je dana kada mu se baš i nije sviđalo tlo po kojem sam namerila da krenemo, pa bi smo išli jedno pored drugog dok se on iskupljivao noseći sve moje stvari. Vremenom doduše naučili smo da kao jedno savladamo svaku prepreku. Kada nam je vruće zajedno se hladimo, a kada nas stigne kiša zajedno bežimo glavom bez obzira.
 
Sada je već pomalo ostario i zaškripi s vremena na vreme. Tu i tamo viri neka žičica kojoj ne znam tačno gde je mesto, rđu već duže vreme smatram unikatnim obeležjem mog Capriola. a neizbežno kliktanje i zveckanje postalo je naša svakodnevnica. Uprkos svakom “Gde ćeš po ovoj hladnoći?” ili “Kako ćeš po ovoj vrućini?” ili “Planiraš li ti da menjaš ovo čudo?” mi uporno idemo dalje. Od kuće do posla ili u opuštajuću vožnju pored reke, po pljusku ili kad je najveća žega, uzbrdo ili nizbrdo. Sve možemo i sve uspevamo, jer kada nešto volite 17 godina sve je izvodljivo.