Totalbike bicikle i delovi za bicikle

Silvana Pupazić iz Beograda

Mnogo divnih ljudi smo on i ja namagnetisali u poslednja 2 meseca koliko vec traje pretvaranje jednog dvotočkaša, strarijeg od 30 god u umetničko delo.

Radapciger, kurble, nabla, korman, gripovi, lock ring, bužir... Nižu se čudna imena delova i alatki koje sam koristila i popravljala.
Međutim, pogon se i dalje klima iako smo ga zamenili prošle nedelje, pa vožnja stvara mučan zvuk, a kuglice ležaja se verovatno u prašinu pretvaraju.

Kada sam odlučila da ga ošmirglam, ofarbam, a onda i oslikam, upletem gripove... pojma nisam imala sta me sve čeka. Za početak sam prihvatila savet drugara bajkera da je peskiranje i plastifikacija bolje rešenje. Onda sam saznala za koncept Bike kitchena i dobila pomoć od divnih momaka koji su okupljeni oko te ideje. Tih dana postajem "nova kichenerka" i ubrzo zatim, prenosim ram i ostale delove na peskiranje i plastifikaciju.
Istina, i dalje pojma nisam imala koliko ću zapravo zavoleti crnilo prstiju, miris tovatne masti, mozganje o mogućim opcijama oko popravljanja ne samo mog bajsa, vec i drugih ljubitelja koji navraćaju u Bike kitchen. To sve nisam znala. Međutim, ono sto zasigurno jesam, tj. ono što znam od svoje četrte godine, kada sam pradedin bajs vozila prvo kao trotinet, pa onda kroz ram, pa na ramu, jer nisam stopalima stizala do pedala, je to da bicikl nije prevozno sredstvo, bicikl je matafora, bicikl je stil života, način gledanja na stvari.

Zato mi je preslatko bilo da posmatram ljude u autobusu na liniji 27 koji su začuđeno gledali moje prašnjave pantalone, masne ruke i beli ram u rukama.

Delovi su čekali u gajbi u Bike kitchenu gde smo krenuli da ga sastavljamo, a moje nestrpljenje da mu stavim korpu, oslikam ga, upletem torbu za alat... je raslo, ali na kraju sam bila prinuđena i jos uvek sam da to odložim, jer nemam adekvatan pogon i kurble... Jedna italijanska poslovica glasi: hteo si bicikl, sad pedalaj. Zato odustajanje nikako nije opcija, uprkos prezarđalim šrafovima, bandašu, kormanu... Zamena istih bi zaista dobro došla. Plan je i da napravim drvene pedale....I zamenim crne gume belim ili crnim sa belom prugom... I jeste da ima samo 3 brzine, ali to me ne sprečava da jurišam i maštam o njegovom ulepšavanju i unapredjivanju. Ipak je putovanje Evropom isplaniramo na jesen.
Za sad ga svakodnevno nosim na četvrti sprat zgrade ispod Zvezdarske šume gde stanujem. I, iako uzgajam biljke (o čije žardinjere ga vezujem), kuvam, diplomirani sam pravnik, on i ja posećujemo muzičke festivale, izložbe prijatelja i nastavljamo da magnetišemo umetničke i dobre duše.
Takođe, ceo proces ću opisati na blogu koji vodim i tako ćemo on ja pokušati da utičemo na ljude da bajs bude sastavni deo njihovog života.

A priča, naravno, počinje u ranom detinjstvu na selu, uvek na muškim, teškim bajsevima, kojima sam uletala u komšijsku baštu, prenosila 40l mleka u mlekaru, koji su trpeli martinke i sve avanture radoznalog deteta i tinejzera.
Ovaj, moj prvi ženski, gradski bicikl sam prošle godine kupila za par hiljada dinara. On je bio i jeste moj simbol slobode, pomogao je da se preboli, ojača, veruje i voli.