Totalbike bicikle i delovi za bicikle

Dejan Ušković iz Beograda

Dejan nam je poslao svoju jedinstvenu priču, čekamo i tvoju!

Nisam još napunio 16, tek 11, pa tata kucka a ja mu diktiram. Kad sam ga već spomenuo moram da kažem da je on najzaslužniji što sam zavoleo bicikl. To vam je jedan fanatik koji već jedno 20 godina bez obzira koje je godišnje doba, kiša, sneg ili 40 stepeni sedne na bajs i ide gde god...tad mu je osmeh na licu širi nego obično. Nikad ga nije mrzelo da mi pokazuje, objašnjava pravila vožnje, drži za sedište i trčkara za mnom dok se nisam osamostalio na dva točka...
Obzirom da nikad nismo imali novca u izobilju, kad su moji drugari dobijali bicikle iz prodavnica koje su pokazali prstom ja sam za osmi rođendan dobio plavi polovni bicikl. Malo izgreban, malo prljav, ali MOJ NAJDRAŽI!!! Onda je krenulo sređivanje, onoliko koliko smo umeli, tata i ja. Radio je mamin lak za nokte da se maskiraju ogrebotine, radila je krpa i odmašćivač, neke nalepnice. I zasijao je. Koliko je mogao... 
 
 
U početku sam bio presrećan kad uspem da pređem 5 kilometara, tata je merio i nije me štedeo. Njegovo "možeš ti to mali" je nebrojeno puta pomoglo uz brdo ka Zvezdarskoj šumi iako me menjači baš i ne slušaju kad hoću da prebacim u manji prenos...
Malo po malo, kilometar po kilometar, i evo mene sad rame uz rame sa tatom, vozimo ture od po tridesetak kilometara po ovom našem brdovitom Beogradu, ne propuštamo nijednu Kritičnu masu, vozimo do Ade Ciganlije na pecanje, do Ade Huje na trbušnjake, Zvezdarska šuma je i dalje omiljena destinacija...
 
 
Međutim, moj "konjić" polako posustaje...menjači me još uvek "ne slušaju" pa ponekad uzbrdo guram jer neće sa velike šajbne, kočnice bi valjalo da su bolje jer nizbrdo nije uvek bezazleno spustiti se, gume svaki put pred vožnju moram da dopumpavam, a lanac mi je već dva puta pucao...tata je štedeo da uloži u sređivanje ali nam se desio peh, obili su nam suteren i ukrali njegov bicikl! Nemoguće je opisati taj njegov krik "oooo neeeeeeeee" kad je video prizor i prazno mesto gde je bicikl stajao. To mi se urezalo u glavi ja mislim zauvek i ta količina tuge koja mu je danima bila na licu. U policiji mu je odprilike rečeno da se ne nada da će ga pronaći, veliki je grad...onda sam prelomio, izvadio svoje malo ušteđevine iz kasice, dodali smo i ono što je spremano za popravku mog bajsa...prvi put sam ga tad video da je zaplakao. Kad su za moj gest čule njegove kolege na poslu, napravili su malu akciju skupljanja novca, koliko je ko mogao, i moj tata ponovo vozi samnom!
Sada bicikl drži okačen u sobi na zidu iznad kreveta. :)
Ja se evo nadam da će i moj "konjić", kako ga ja zovem, doći na red za sređivanje pa iz sveg srca navijam da baš mene izaberete.