Totalbike bicikle i delovi za bicikle

Milan Ilić iz Niša

Puno pozdrava iz Niša! Zovem se Milan Ilić, po zanimanju sam lekar, a po hobiju strastveni biciklista rekreativac.

Priča o mojoj bicikli počinje davne 1989. Za upis u najelitniju gimnaziju u Nišu majka je odlučila da me časti novom biciklom. Najpoznatije (i verovatno jedine u još uvek postojećoj Jugoslaviji) sportske bicikle su tada bile naravno Rog Ljubljana, pa sam tako i ja dobio svetlo plavog 10-brzinca te marke. Priznajem da se nisam nešto pretrgao od vožnje, koristio sam ga pomalo po gradu, a posle godinu dve načisto ostavio da skuplja prašinu po podrumu, video igre i knjige su mi bili zanimljiviji u to vreme. Tako je ta bicikla čamila u tami više od 20 godina.

 

 

2011. godine dva drugara počeli su rekreativno da voze bicikle, pa su pozvali i mene da im se pridružim. Tada sam prvi put posle više od 20 godina izvukao biciklu na sunce. Začudo, nije previše stradala. Najbitnije je da nigde nije korodirala, čak su i spoljne gume preživele, jedino su unutrašnje gume potpuno istrulele i morale su da se zamene. Bez ikakvih drugih provera otisnuo sam se sa društvom u novu avanturu. U to vreme sam imao već popriličan višak kilograma, ostavštinu posle previše sedenja uz kompjuter i knjigu. A naše početne vožnje su bile poprilično ambiciozne za nekog ko nije seo na bicikl od detinjstva, a kamoli još i punačkog i fizički nepripremljenog. Pošto smo svi iz Niša, odmah smo krenuli da vozimo do obližnjih gradova. Aleksinac, Prokuplje, Blace, kilometraža se povećavala a meni su se polako povećavali apetiti kako su noge jačale a zadnjica sve manje bolela posle sve dužih i zahtevnijih vožnji. Naravno, nije bilo govora o nekoj profesionalnijoj opremi ili biciklama.

Vozili smo ono što smo zatekli u svojim podrumima, a od opreme smo imali svoje bermude i pamučne majice. Posle jedne naročito zahtevne vožnje do Ribarske banje, gde sam se prvi put suočio sa usponima od 15% gde naprosto nisam mogao uzbrdo da teram svoj 10-brzinac (kome je prednji pogon bio 52-42), počeo sam da razmišljam o mogućim promenama na bicikli. Još kada su moji fabrički čelični bandaši počeli da se krive, a žice da pucaju na svakoj rupi, shvatio sam da moram ozbiljnije da se pozabavim biciklom ako želim zaista da je aktivno vozim. Negde u to vreme smo dogovorili da vozimo svoju prvu ''Grand tour'' vožnju, kako smo sa ponosom nazvali vožnju dužine preko 200 km. Planirali smo da napravimo krug od Niša, preko Kruševca, oko jezera Ćelije, pa nazad za Niš preko Blaca i Prokuplja.

 

 

Tada je Rog i doživeo prvi veći remont. Umesto fabričkih čeličnih felgi, dobio je alu felge sa duplim zidom, a originalni srednji pogon je zamenjen MTB pogonom 48-38-28. Kada je na kraju umesto bikovih rogova dobio i ravni guvernal, moj Rog ljubljana je izgledao kao potpuno druga bicikla.

Ova vožnja je bila presudna, posle nje nam je svaka naredna izgledala sve lakše, a novi ciljevi sve dostižniji. Počeo sam da vozim sve češće i češće, našao nove puteve i staze, a usput počeo da mršavim i sredjujem liniju i opravljam svoje narušeno zdravlje. Povišen pritisak je nestao, holesterol se opet vratio u granice normale, iako nisam radio ništa posebno; samo sam vozio biciklu. Sa takvim Rogom otisnuo sam se u vode rekreativnog biciklizma, i 5 godina kasnije, još uvek smo zajedno u tim vodama, posle više od 30.000 (i slovima trideset hiljada) predjenih kilometara.

U medjuvremenu nije bilo posla za mene, pa mi je vožnja bicikle bila najbolja antistres terapija i zanimacija koju sam mogao da sebi priuštim. Ovo vreme provedeno na birou mi je bar davalo dovoljno slobodnog vremena da bicikl vozim kad god mogu, a bogami trudio sam se da ga vozim i gde god stignem. Iako sam se uvek držao asfalta, ubrzo sam počeo da biram sve zabačenije puteve, sa što više netaknute prirode, i po mogućnosti što više planina. Nisam prelazio više od 250 km u cugu, taman dovoljno da za dana odem i vratim se. Ali predeli koje sam obišao za ovo vreme, priroda koje sam se nagledao i svež vazduh kog sam se nadisao, to se teško može rečima opisati. Suva planina, Ozren, Vidojevica, Vlasina, Mali i Veliki Jastrebac, Svrljiške planine, Tresibaba, Ploče, Seličevica, i gomila manje znanih brda, klisura i šuma su neka mesta koja sam video i doživeo na jedinstven način zahvaljujući mom vernom Rogu. Naravno, iako sam dosta vozio sam, pravo uživanje je bila vožnja u društvu. A društva je, začudo, uvek bilo. Rekreativni biciklizam je sve popularniji kako godine prolaze, i ako su nas u početku meštani zabačenih sela gledali kao vanzemaljce kad prodjemo tamo, danas se sve češće pozdravljamo sa kolegama biciklistima koje vidjamo gde god da krenemo. Druženje koje sam iskusio na ovaj način dodaje još jednu dimenziju celoj toj avanturi zvanoj rekreativni biciklizam, u kojoj sam sada već i dušom i telom, a bogami ne verujem da će mi ikada dosaditi.

 

Naravno, Rog danas nije ista bicikla koja je bila pre 5 godina. Posle 30000 predjenih kilometara, jedino što je na njemu ostalo od originalnog slovenačkog lepotana je: lula. Nemojte me pogrešno shvatiti: ja nisam nikad promenio biciklu, ali sam menjao delove koji su se normalno habali od tolike upotrebe (nešto slično je radio Triger u seriji Mućke, kada je koristio istu metlu već 20 godina, samo što je u tom periodu na njoj zamenio 13 drški i 15 metlica). Moj nabudženi Rog se odlično držao, ali posle par godina vožnje nastao je problem zbog rama koji nema navoje za srednji pogon već u njega idu klasične šolje, koje danas kod nas prodaju još samo kinezi i koje su mi trajale bednih 2000 km. Zbog toga sam u jednom trenutku nabavio polovan ram koji je imao normalne navoje za srednji pogon, i na koji sam preneo sve ostale delove sa Roga. Takvu biciklu sam od milošte nazvao Čeličana jer je u pitanju bio polovan ram, prefarban bar dva puta (i to jako ružno) o kome nisam znao ništa osim toga da je pravljen od gvoždja. Na sreću, bar je i on bio plave boje pa ljudi nisu primetili razliku. Ja jesam;  čim sam unutra stavio normalnu shimano patronu, osetio sam se kao preporodjen.

Od tada do danas, nije bilo većih promena. Redovno sam menjao lanac, zupčanike, gume, paknove kočnica i sajle. Za jednu biciklu koju sam sklapao od delova nabavljenih sa Limunda i kuljenih na pijaci, ovaj Rog se odlično pokazao. Za 30.000 predjenih kilometara, osim ovog standardnog održavanja, nije bilo nikakvih većih kvarova. Moji prijatelji su dosad promenili bar po dva bicikla, a ja i dalje teram ovaj. Ponekad ga zovem Rog Ljubljana u znak sećanja na original od koga je sve krenulo, a ponekad prosto: Moja Čeličana. I to sa ponosom. Terao sam ga svuda, u društvu i sa karbonskim drumašima i sa full suspension bajsovima na downhill vožnjama.

Izračunao sam da me je njegovo sredjivanje koštalo oko 150e, i vrlo često ga vozim u društvu ljudi koji voze bicikle bar deset puta vrednije od toga. Ponekad se našalim pa konstatujem da moj bicikl košta manje od onoga što takvi vozači nose na sebi. Ali ne žalim se, ovaj bicikl je baš ono što mi treba, i ne bih ga menjao za drugi. Naravno da uvek ima mesta za budženje, često razmišljam šta bih mogao da promenim na njemu da imam više novca. Pa maštam o novim menjačima (prednji menjač sa starog drumaša uporno grebe lanac jer nema dovoljno veliki hod, što ume da bude posebno iritantno kad idete uzbrdo u 2-1 prenosu praćeni tom bukom) ili novim šifterima (na starim šimano šifterima šrafovi su totalno proklizali, držim ih na okupu izolir trakom) , pa zagledam felge da vidim nisu li se izlizale posle toliko godina kotrljanja, pa maštam o boljim kočnicama, sve merkam ram da vidim dal bi mogao da stane tu i neki kasetni osmofaz umesto mog starog sedmofaza na račnu....ali ništa od toga me ne sprečava da opet izadjem i izvozim se. Ponekad se i sam začudim šta je sve izdržao za sve ove godine, a onda odem do sobe gde ga držim, malko podmažem lanac i prebrišem prašinu, dok razmišljam u koju ću sledeću avanturu krenuti sa njim. Do sledeće vožnje, pozdrav!