Novosti

Niš je veliki grad, pogotovu za studenta iz daleko manjeg Paraćina, a opet i ne tako veliki kada se čovek malo privikne.
Od malena sam hteo da imam bicikl. Kako dolazim iz porodice sa dosta članova moji nisu mogli da mi priušte bicikl jer je uvek nešto drugo bilo preče te sam vozio bicikle od drugara ili rođaka. Kada sam krenuo na fakultet, od studentskog kredita sam rešio da napokon sebi omogućim bicikl. Kako sam sa Šar planine, u mom mestu nije bilo prodavnice bicikala pa sam otišao u Uroševac i iako sa Albancem koji radi tamo nisam mogao da se sporazumem baš najbolje na kraju sam kupio Capriolo Anaconda bicikl. To je prva stvar koju sam sam sebi kupio i to samo po sebi nosi određenu težinu i bliskost sa samim bajsom.
Pravi bicikl mora težiti najmanje trideset kilograma. Boja mora biti s njega oguljena, tako da joj se nađe tek po koji trag. Pravi bicikl, prvo i prvo mora imati samo jednu pedalu. Od druge pedale treba ostati samo osovina koja divno blista izglačana đonom, i samo ona blista na celoj napravi. Korman bez gumenih navlaka, ne sme stajati glupo tačno na sam točak, nego barem 5 stepeni ulevo ili udesno..." Pošten bicikl, dakle, mora obavezno da ima zakrpljene gume, zbog toga da lepše tandrče; žičanu korpu, dinama koju pokreće prednji točak, i lampu, koja, po pravilu, nikad ne svetli, a iznad zadnjeg točka - ram za prtljag! Na takvom biciklu se putovalo, volelo...
Mirjana Bućković, to je moja gazdarica, koja me je kupila jednog majskog jutra pre 18 godina od svoje prve plate i boga mi bio sam na ceni! Ušetala je u prodavnicu i spazila me u ćošku, bila je to ljubav na prvi pogled! Ponosno me je provozala glavnom ulicom i srela svog najboljeg druga,odmah mu se pohvalila: " Vidiš li mog novog Sivka? Sad sam ga kupila!" Drug se oduševio i morali su da me ostave ispred kafane "na kratko", da bi nazdravili u to ime! Tu sam dočekao i prvi sumrak,kad su izašli gazdarica nije mogla ni da me vozi. Oboje su me nekako odgurali do kuće,tj. ja sam im nekako bio oslonac! Još kad sam čuo gazdaricu da mora da požuri,jer ide u noćnu smenu,zamalo mi ispao lanac! Kad god me njen drug vidi, oni pričaju o toj kupovini veka i smeju se do suza.
Pre četiri godine u mesecu Junu, video sam moju sadašnju biciklu u koju sam se odmah zaljubio. To je bila što kažu ljubav na prvi pogled! Kada sam je video na jednom sajtu za prodaju bicikli, znao sam da je to ta bicikla o kojoj sam sanjao godinama! Istog momenta pozvao sam i rezervisao sam je. Sutra sam odmah krenuo po nju jer nije bila u istom gradu! Bio sam veoma uzbuđen, nestrpljiv i presrećan u isto vreme! Kada sam je ugledao nisam mogao da verujem da stojim pored nje! Ta dupla prednja viljuška je izgledala tako moćno, taj sportski izgled me je ostavio bez daha, u istom momentu ostvarili smo neraskidivu vezu koja traje i dan danas.
U strašnim košmarnim vremenima, u proboju oluja i nedaća se probijam u društvu sivoplave metalne ptice, La Strade. Grad je velik, težak i tajnovit, sve je od svega, i svako od svakog daleko. Kuća na jednom kraju grada, a sve ostalo nekako na drugom, nadasve mesto na koje idem svakodnevno- fakultet. Prolaze godine, ređaju se usponi i padovi, a moj verni saputnik i ja prelazimo kilometer i kilometre, od asfalta do šljunka, od semafora do gledaj levo i desno, a i iza sebe. Na tom putu ima rupa, što na drumu njoj, što u životu meni. Ali idemo dalje, da li tera ona mene ili ja nju, kako se uzme. Ali idemo zajedno, dokle god da stignemo, što dalje ona i što više ja. Noseći vetar u kosi ja, i La Strada, ta divna metalna ptica.
Pozdrav! Uhvatih i ja vremena da Vam pišem. Ovaj bajs je moj prvi „brzinac“, koji sam dobio kada sam imao 10 godina. To je bilo velika radost i veliko uzbuđenje za mene.  Vozio sam ga svakodnevno, uglavnom sa drustvom iz ulice.
Ovo je moj bicikl❤️. Slabo šta još na njemu funkcioniše, ali sa njim svet funkcioniše bolje. Ima lepših, novijih i boljih, ima skupljih i nenasleđenih, ali ovaj je moj. Svedok najstrašnijih padova i najluđih “policajki”, verni saputnik svih mojih avantura, junačkih bežanija i ludih jurnjava. Moj bicikl.
Pozdrav vama i vasoj nagradnoj igri, ima jednu zanimljivu pricu ako je zanimljiva al mene vezuju lepe uspomene, za taj period i za taj bicikl ture i voznje. Naime moj prvi bajs koji sam imao i ozbiljnije vozio je bio capriolo cobra, sa njim sam isao i na veliku tiru po srbiji Beograd-Valjevo-Valjevska kamenica nocenje, Zatim drugi dan Ljubovija preko osecine i pecke tamo je bila biciklijada, spavanje u vrh polje deo ekspedicije se vratio za valjevo na voz pa u bg, a ja drinom za Loznicu moj rodni grad to je bila tura tri dana oko 500 KM sa mojom kobrom koju sam preradio tj nabudzio po svom.
Zdravo, ja sam Sandra. Bicikli vozim od treće godine i ako sve zbrojim, ovaj koji trenutno imam je moj peti bickli. Posle dva ukradena bicikla za koja sam bila izuzetno vezana, poni i MTB, došao je red i na jedan ovakav, drumaš. Posebno mi je drag, jer je to prvi bicikli koji sam kupila od novca koji sam sama zaradila. Iako je kupljen namenski za trke, najmanje je koristio u te svrhe. Vožen je na posao, rekreativno, čak je par puta bio i na Fruškoj gori ( naravno ne po šumi). U zadnje vreme skuplja prašinu na terasi, ali krajnje je vreme da se to promeni. :)
Miloš Radulović Zovem se Miloš, imam 21 godinu I živim u Beogradu Već neko vreme unazad lakše mi je da vozim bajs nego da hodam. Da biste bolje razumeli šta mislim, morate znati da imam veštačko koleno. Ovaj suvenir od titanijuma ostao mi je kao posledica lečenja od raka pre osam godina. Za svoje koleno izuzetno sam vezan… koštanim cementom i onim što je preostalo od mišića. Doktori su mi rekli da ne bih smeo da trčim, pa dobro, niko ništa nije spomenuo za biciklu… Seo sam, istraživao, rešio da nabavim bajs i da zaboravim na bilo koje drugo prevozno sredstvo.
 Pozdrav svima, Zovem se Milena i zivim u Kraljevu. Bicikl sa slike sam dobila 1998. godine, za 14-ti rodjendan. Oduvek mi je bio poseban jer je to prvi bicikl meni kupljen, a do tada sam sve nasledjivala od starijih. Obzirom da je bicikl “iz proslog milenijuma”, sa njim sam prosla dosta. Bilo je tu raznih zgoda i nezgoda, ali me je uvek dobro sluzio, a ja se trudila da ga redovno servisiram i odrzavam.
Postovani, Tetka me je nagovorila da se prijavim na nagradnu igru. Tako pocinje moja prica :) Moje biciklo je posebno,jer je godina proizvodnje negde u proslom veku. Poklon od bake (ostavljen u amanet). Prefarbala sam ga i nazvala sam ga "Srecno biciklo". Ono sto je posebno je da je bio ukraden pre par meseci, i da sam bas bila tuzna. A onda mi ga je jedan decko nasao i vratio ( jer cuda se desavaju, ipak je to " Srecno biciklo"). Da ne duzim pricu, jer o toj mojoj ljubavi prema biciklu bih vas verovatno smorila. :) Presao je kilometre, dozive sve padove i uspone sa mnom i nije me izneverio. Hvala na izdvojenom vremenu za citanje moje price. Teodora
Ivana nam je ponovila priču od prošle godine. Mi je ponavljamo dalje.
Pozdrav, Ja sam Nemanja, iz Kragujevca. Student sam jos uvek, velikim delom " jos uvek" zbog svoje ljubavi prema pirodi i aktivnom odmoru. Moj bajs, mountinbike, kupljen je davne 1993. god , u Grckoj. Moji roditelji su tad zbog onih cuda u zmlji radili tamo i na kraju mene obradovali  jednom biciklom. Mojoj sreci tada nije bilo kraja...I sve do sada, ja ga uz povremena servisiranja teram...koje kude.  Ali evo jedne, zanimljive pricice na koju sam ponosan:
Zavolela sam bicikle kad sam bila mala i tu ljubav mi je prenela mama, veliki zaljubljenik u ovaj sport. Iako mi nikada tačno tako nije rekla, mislim da je sanjala da njena devojčica i ona zajedno krstare putevima i rutama koje je sama vozila od malena. Prva igračaka mi je bio slatki roze tricikl sa pufnicama na volanu, koji je ubrzo postao neprepoznatljiv posle mnogo sati igre u blatnjavom dvorištu. Kada sam postala velika devojka, sto znači da sam mogla da se vozim u korpi za decu, krenula sam sa mamom na vožnje. Na dva točka, čoveče! Nikako mi nije bilo jasno kako to održava ravnotežu!? Kako do sada nismo pale? Moja mama je sigurno superheroj.
Ovo je Vedrina video priča o njenom biciklu i šta bi želela da se sa njim dogodi :) :) :)  
Моја прича: Тамо негде 2002. године, кад сам био 3. разред гимназије, био сам опчињем спортским активностима. Како сам живео на селу било је свега два спорта која су се могла тренирати – фудбал и кошарка. Нисам био баш у том фазону. Више су ме вукле авантуре. Као и већина тадашњих вршњака и ја сам слободно време проводио радећи. Тако је протекао и летњи распут. Међутим, биле су то прве паре када сам себи купио бајс (било је то негде у септембру). Сам зарадио, и сам купио. Иако је био полован, био је у одличном стању. После минике/понике, требало је навићи се на нови начин вожње. Закривљен корман, тврд сиц, погрбљеност...  Међутим, полако је настајала историја, јер су се после низали километри и километри...
Krenemo tako moj stari bajs Kreni i ja, inače moj bajs se zove Kreni zato što često pre vožnje moram da zategnem šraf na pedali i, radi uroka  kažem - kreni. Stignemo do malo , onda ponovo Kreni kreće , tako se ne vozimo, dok ponovo ne stanemo  nikada bez naše drage gedore. Kreni, ja i gedora smo nerazdvojni vec duže vremena.

Stranice